Ovo sada objavljujem jer to neću moći učiniti kad dosegnem 90 dana. I vraga da, hoću! Tekst je vrlo dugačak, ali nadam se da je zabavan i možete iz njega izvući nešto (naravno za sebe).
Ako postoje greške, oprostite mi jer engleski nije moj materinji jezik.
Svi su ovisni. I ja sam.
Prije nekoliko mjeseci napustila me bivša djevojka. Bila je moja prva prava ljubav i još uvijek boli. Moja ovisnost o njezinoj ljubavi rasla je svakih sat vremena od dana kad me napustila. Zgrabim glas votke i snimam se. Razmišljam o vremenu koje smo dijelili, sretnim trenucima. Većinu vremena razmišljam o sretnim trenucima. I njezino lijepo lice, njeno prekrasno tijelo. Negativne stvari? Nema šanse. Bila je savršena. A sada je više nema. Uzimam još jedan gutljaj votke. Umanji sve osjećaje. Masturbiram jer mi pomaže zaboraviti. Iz nekog razloga se osjeća dobro. Radim to iznova i iznova kao što sam činio posljednje 12 godine svog života. S pornićem, naravno!
Tri mjeseca kasnije. Moja majka umire nakon 15 godina boreći se protiv raka. Bila je sve za mene. Ne mogu izraziti osjećaje koje osjećam. Bol. Gubitak. Osjećam da mi srce gori i ne mogu to zaustaviti. Evo me opet, pijući pucanj nakon pucanja. Brojanje mojih osjećaja. Razmišljam o dobrim vremenima u kojima je moja majka još bila živa i imao sam djevojku. Nedostaje mi bivša. Masturbiram iznova i iznova.
Šest mjeseci kasnije. Moja teta umire nakon borbe sa rakom. Bila mi je posebna osoba. Pazila me dok sam bila dijete i išla u školu kad je moja mama morala raditi. Bila mi je kao druga majka. Opet ti osjećaji. Bol. Gubitak. Vodka. Pijan. Masturbira. Usamljen.
Vrijeme prolazi. Iz mjeseca u mjesec svaki se vikend napijem dok gubim kontrolu nad svime. Jebene djevojke me ne zanimaju, a ponekad me uopće ne privlače. Za sobom ostavljam trag slomljenih srca i osjećaja, dok hodam životnom stazom ne sluteći gotovo ništa. Ponekad mi mozak razgovara sa mnom i postavlja mi pitanja poput „jesi li siguran da nisi ovisan?“. Ma. Nisam ovisnik jer imam puno vjerojatnih razloga zašto nisam. Samo izađi i druži se kao da je posljednji dan na zemlji.
Dvije godine kasnije. Dok sam surfao internetom, tražeći dobre savjete o tome kako položiti djevojke, pročitao sam nešto o zajednici koja se zove NoFap. Oni govore o "supersilama" i sličnim stvarima. Dobijete ih tek kada prestanete gledati porniće. Pročitao sam puno članaka o toj temi i pratio neke objave na podredditu. Nakon par dana odlučio sam ga isprobati, jer ćete se s onim „supersilama“ pretvoriti u zvijer ispunjenu testosteronom i zato ćete dobiti puno djevojaka.
Prvi pokušaj. 35 dana. Osjećam se kao sranje nakon prvog recidiva. To je kao u danima kada me je napustila moja prva prava ljubav. Uzimam tjedan dana odmora i masturbiram poput pakla. Trebam porniće. Trebam svoju votku.
Drugi pokušaj. 5 dana. Netko se danas želi osjećati kao govno? Da molim! Opet masturbiram. Oh i naravno: treba mi vodka. Treba mi više pornića. Jebi se!
Dani prolaze i osjećam se gore svaki put kad masturbiram. Počinjem masturbirati jednom tjedno. Dobro su radili neko vrijeme. Više se ne sjetim i padam na masturbaciju i piće.
Mjesecima kasnije odlazim u petak na petak. Pijan sam kao i obično s mojim dobrim prijateljima koji piju gdje su bili tamo zadnjih par godina. Zabavljam se, plešem naokolo dok sam na dijeti s votkom. Loose tri dana u jednom tjednu. Upoznajem starog prijatelja, on kupuje bocu bistrih i čistih stvari. Fotografiram. Oko mene je sve tamnije. Vid mi se zamagljuje, sve dok napokon ne onesvijestim.
Pet sati kasnije. Probudim se na ulici. Gdje sam? Boli me cijelo tijelo, ruke mi malo krvare. Glava me boli kao nikad do sad. Dok se posvađam, pronalazim put niz brdo na kojem se nalazim. Dva sata kasnije uspijevam naći mjesto koje prepoznam. Još uvijek sam u svom rodnom gradu. Zgrabim taksi i odem kući. I spavati. Kao što obično radim cijeli vikend zbog zabave. Probudim se i imam najgori mamurluk ikad. Dok skupljam sranja, shvatim da je Uskrs. Obitelj me čeka. Nisam u mogućnosti prisustvovati obiteljskoj uskrsnoj zabavi. Nazovem oca i kažem da sam bolestan jer sam nešto pojeo. Sranje. Oni vjeruju u to. Ne mogu.
Obećavam sebi: prestajem piti alkohol 6 mjeseci i nakon toga se više ne želim napiti kao pijan. U nadolazećem tjednu puno masturbiram i dolazi prvi vikend nakon što sam preuzeo svoje obećanje. Zovu me neki moji prijatelji. Žele ići na tulumarenje. Odbijam. Smiju se meni. Jer već sam više puta pokušao zaustaviti „uživanje alkohola“. Isto vrijedi i za PMO. Prekidam poziv. Sjedim kod kuće. Sama. U petak navečer. Ništa za raditi. Bez alkohola. Svi osjećaji koje sam trebao osjećati posljednje dvije i pol godine puzaju mi leđima direktno u vene. Osjećam sve i ništa istovremeno. Dodirnem sebe kad konačno shvatim što će se dogoditi u narednih pet minuta. Uzimam još jedno obećanje: želim prekinuti svoju ovisnost o pornografiji. Uz to želim prestati masturbirati.
90 dana kasnije. Sjedim kod kuće ispred svoje bilježnice. Pišem vrlo dugačak tekst o posljednjih nekoliko godina i svojim iskustvima koja sam imala u to vrijeme. Dok čitam sve što sam napisao, shvaćam da se radi o onim lošim stvarima koje su život bacile na mene.
Nikada nisam spomenuo kako sam diplomirao na sveučilištu nakon što sam završio magistarski rad iz arhitekture sa savršenom ocjenom. To sam postigao u lipnju 2012. Četiri mjeseca nakon što je moja majka umrla od raka. Cijeli sam joj posao bio posvećen, jer je ona bila jedna od najsretnijih, najsretnijih i najjačih osoba koje sam ikad poznavao u cijelom životu. Samo razmišljanje o njenom ponosnom osmijehu, još uvijek mi ispunjava srce srećom.
Nikada nisam spomenuo prvi koncert svog benda u srpnju 2012. U jednom mjesecu napisali smo pet pjesama. Posljednja pjesma koju sam svirao na pozornici bila je ona koju sam napisao za svoju bivšu. Čak je i pjesma bila posvećena njoj, bio je to jedan od najboljih trenutaka u životu. Bila sam zahvalna što su ona i moj put prešli jer bez nje nikad ne bih napisao tu pjesmu. Propustio bih strašan trenutak u životu.
Nikada nisam spomenuo kako sam u kolovozu 2012 krenuo na backpacker putovanje Tajlandom. Dan kada sam stigla tamo, moja je tetka umrla od raka. Na tromjesečnoj turneji po zemlji stigao sam do hrama u kojem zapalim svijeću za nju. Bio je to lijep i trajan trenutak.
Nikada nisam spomenuo kako sam shvatio da se uopće ne želim baviti arhitekturom i odlučio sam naći posao koji odgovara mom karakteru. U veljači 2013 sam počeo raditi na mjestu gdje još uvijek radim. To je najbolji posao koji sam ikad imao i izaziva me svakodnevno. Osjećam da sam na pravom mjestu. Osjeća se tako ispravno. Čini me sretnim.
Nikada nisam spomenuo sve ljude i dobre prijatelje koje sam upoznao u 2013-u. Priče koje smo dijelili, vremena koja smo imali, stvari koje smo napravili. Osvrnem se i na dobre djevojke i žene koje sam upoznao prvih dana NoFap-a i nakon toga.
Posljednjih par godina su mi doista bili najizazovniji i najbolji u životu. NoFap mi je dao nešto što sam izgubio negdje između puberteta i postajanja odraslom osobom. NoFap mi je izbrisao maglu u glavi. Prvi put u životu imam bistru pamet. Ponekad se osjećam razigrano poput djeteta, sretno poput mačke koja leži na suncu. Osjećam. Više nisam ošamućen.
Nikad nisam doživio nešto poput „supersila“. Umjesto toga NoFap me suočio sa svojim pravim ja. Osjećaje koje sam trebao osjećati. Šteta što sam trebao imati. Bol s kojom sam se morao suočiti. Vikendi sami provodim vrijeme sa sobom. Osjećati se usamljeno. Sama dok niste.
Sve to gurnuo sam u stranu. Uz porniće i alkohol. Čak i ako nikad neću doživjeti takozvane „supersile“. Više me nije briga. Jer imam nešto puno više vrijedno od bilo koje sile na svijetu. Vrijeme. Vrijeme je da se iskusim do temelja. Vrijeme je da otkrijem što zapravo želim u životu. Pročitao sam puno postova koji pokušavaju odgovoriti na pitanje: „O čemu se radi u NoFap-u?“. Kao što svi znate, sada možemo otvoriti beskonačnu raspravu o ovoj temi. Većina ljudi zaboravlja da mogući odgovori na to pitanje nisu ni ispravni ni pogrešni. NoFap govori o tome kako netko nađe svoj savršeni odgovor na to pitanje.
Pa što je to za mene? NoFap je proces. Razvijate se iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Ne radi se o pornografiji ili fappingu ili „supersilama“. Radi se o postizanju ciljeva. Vaši osobni ciljevi. Još uvijek sam na putu i svaki dan koji mi prođe, vraća mi djelić moje stvarne mene. „Ja“ koje sam izgubio u posljednjih nekoliko godina. Sad sam se vratio na pravi put, osjećam se bolje nego ikad, zdraviji nego ikad i istinski sretniji nego ikad.
I još uvijek imam neke teme i prepreke koje treba prijeći. Ali to radim sa stilom. Potpuno trijezan i bez faliranja pornografije. Sada stojim iza sebe i svaki dan razmišljam o tome kako su se stvari ispostavile. Iskustva me uvijek podsjećaju zašto to radim. Ja to radim za sebe.
Svi su ovisni. Tako sam i ja, ovisnik sam o životu.
VEZA - 90 dana NoFapa ili "Tko ste vi zapravo!"
;