Oženjen 15 godina s dvoje djece. Borim se s tim već 17 godina. Prije godinu dana bio sam blizu da sve završim. Ja sam vatrogasac pa se borim s nedostatkom sna. Kad sutradan budem noću na poslu, SVE je sranje. Bilo je dana kada sam se PMO prijavljivao 4 ili 5 puta dnevno. Nisam mogao stati, iako to pokušavam već 17 godina.
Prije godinu dana bio sam spreman pojesti metak. Ne slučajno (ali u to se vrijeme to činilo) na povlačenju muškaraca upoznao sam grupu momaka koji se uglavnom oporavljaju od ovisnika o drogama. Neki su imali nekoliko dana čistoće, a neki 10+ godina čistoće. Odmah me je dočekao s neumoljivim prihvaćanjem upravo tamo gdje sam bio. Svi oni idu u NA (anonimne narkotike).
Ništa od toga, "ako samo učiniš ovo i ovaj će život biti bolji" sranje. Jednostavno su me prihvatili i pitali me bih li se mogao baviti time da ispunim svoj sljedeći poriv. Ni taj dan, samo moj sljedeći poriv. Učili su me "jedan trenutak".
Prije svega, pozvali su me da počnem prisustvovati sastancima SA (anonimni seksaholičari). Napokon jesam nakon gomile izgovora. Tamo me također dočekalo apsolutno prihvaćeno.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci ponavljao sam bezbroj puta i uvijek bih o tome rekao jednom od njih. Svaki je jebeni put njegov odgovor bio apsolutna milost. Uvijek bi mi rekao, "ovo te ne definira, požuda i pornografija nisu ono što jesi". Iako sam se osjećao kao totalni jebeni gubitnik jer nisam uspio stati. Nisam mogao razumjeti kako se nije živcirao zbog mojih skoro svakodnevnih recidiva. Ali on je bio prva osoba u mom životu koja se tako ponašala.
Cijeli sam se život osjećao kao totalno razočaranje, prema roditeljima, Bogu, svima. Iskreno, stvarno sam se jebeno ljutio na Boga, iako iako svi kažu da je tako milostiv i drag, doista mi se činilo kao da se uvijek ljutio na ljude zbog toga što su zajebali.
U SA radite 12 koraka baš kao AA i NA. Zapeo sam na koraku 3, jer budući da sam mislio da je Bog kreten, nisam htio svoj život predati Njegovoj brizi. Pa je tip koji vodi sastanak SA rekao: "Hej, to je u redu ako tako mislite. Ali možemo li se oboje složiti da požuda nije bog kojim želite upravljati svojim životom? I čini se kao da vam požuda upravlja životom ”. Rekao sam "da, požuda nije moj bog iako nisam stvarno siguran da je Bog moj Bog".
Predložio mi je da svaki put kad me uhvati poriv da odgovorim rekavši požudi da to nije moj bog. Dakle, sa svakim porivom (bilo da je to m, p ili maštanje), odmah bih rekao, "jebi se požudo, nisi moj bog, nisi ništa drugo do lažljivac i lopov".
Do tog trenutka nikad nisam uspio uspjeti proći 30 dana (u većini slučajeva to je bilo 3 dana), jer sam oko 30 dana imao taj osjećaj kao da je samo pitanje vremena kad ću popustiti. Nisam doživljavajući bilo koju od takozvanih supersila. A porivi su se činili gotovo konstantnima. Ali s idejom koju mi je momak dao o tome da ne dopustim da mi požuda bude bog, uspio sam doći do 40 dana. Tada se činilo da su se konačno oko 40 dana nagoni znatno smanjili.
Samo sam nastavio raditi ono što sam gore spomenuo sa svakim porivom. A moji su prijatelji neprestano razgovarali sa mnom o tome da me u potpunosti vole i prihvaćaju bez obzira da li se ponavljam ili ne.
Vidite da sam odrastao u prilično strogom kršćanskom domu s puno pravila. Sve dok sam bio "dobar dečko", sve je bilo u redu. Tako sam se usavršio kao dobar dječak. Ali neke stvari s mojim brakom i crkvom nekako su sve digle u zrak. I rekao sam, "jebi ga, umoran sam od pokušaja da usrećim sve, uključujući i Boga".
Ali moji prijatelji iz NA-a ohrabrili su me da to "izvadim", jer Bogu to nije smetalo, mogao je to prihvatiti. Dok su mi svi crkveni ljudi neprestano govorili "to nije u redu, to ne možeš reći".
Kako se poriva sve manje smanjuje i kako svi ovi razgovori o prihvaćanju mislim da sam počeo vjerovati da sam u potpunosti voljen i prihvaćen čak i ako se povratim. Tada sam prije nekoliko mjeseci razgovarao s drugim tipom koji se borio s PMO-om i koristio je sve vrste "sramotnih" govora, kao da sam sranje ako to ne mogu prevladati - baš kao što sam znao razgovarati sam sa sobom. Ali odjednom mi se njegov razgovor učinio čudnim i tada sam shvatila da sramota ne pomaže, već samo pogoršava stvari. Jer obično je ovisnost pokušaj pokrivanja boli. I premda to ne osjećamo, zapravo nas boli kad se posramimo. Pa sam mu rekao, "brate, to ti neće pomoći, sramotivši sebe ili bilo koga, jer nikad ne rezultira trajnom slobodom". Tada je odgovorio, "da ima". Tada me pogodilo poput tone cigli da sam čitav život pokušavao motivirati se sramom. I bum poplava spoznaja obuzela me da me Bog prihvaća takvog kakav jesam, čak i prije nego što sam ovo pobijedio. Što je meni značilo da se mogu prihvatiti takvog kakav jesam. A mogu prihvatiti i suprugu i djecu takvi kakvi jesu.
Dakle, evo u čemu je stvar, nadam se da se više nikada neću ponoviti, ali ako to učinim, to ne mijenja tko sam pomalo. To me ne čini gubitnikom i ne znači da je ovaj niz izgubljen. Znači da sam čovjek i da griješim. To znači da ću imati priliku pokazati sebi milost. Kad se mogu iskazati milosrđem, onda mogu i s ljubavlju iskazati milost drugima kada mi čine nepravdu.
Još uvijek imam teških dana, pogotovo kad sam morao ustajati usred noći na poslu, ali prokletstvo, ovo je vraški puno lakše kad ne živim od srama. Nadam se da je ovo imalo smisla.
Imam 39 godine
Ne osjećam se stalno. Nemam toliko energije koliko želim jer moj posao uzrokuje nedostatak sna. Ali čak i tako kad sam pmoing osjećao sam se jadno.
Stvar sa sramom je za mene ogromna. To ne utječe samo na mene, već i na ljude oko mene. Osjećam se drugačije prema ljudima i drugačije se ophodim s njima.
Očito je seks sa mojom ženom puno ugodniji. Osjeća se poželjnijom i uživanom. Osobno mislim da je temeljna čežnja većine žena osjećati uživanje
;