Masturbirati sam počeo kad sam imao 4 godine. Nitko me nije naučio kako, samo sam shvatila. Počeo sam gledati pornografiju s oko 11 godina. Te sam navike nosio sa sobom i u odrasloj dobi. Često sam se pitao što me navelo da naletim na ove ovisnosti prije nego što sam uopće znao što su to, ali otkrio sam da 'zašto ja?' nije tako korisno pitanje kao "što sada?".
Na kraju sam došao do točke kada nisam mogao proći niti jedan dan bez gledanja pornografije i samozadovoljavanja. Izvana sam djelovao kao tiha, ali dobro prilagođena osoba, ali iznutra sam se osjećao prazno. Imao sam suprugu s kojom se zapravo nisam osjećao povezan. Izbjegavao sam duboke osobne odnose kao da su kuga. Sjećam se da sam se iznutra osjećao toliko prazno da nikako nisam mogao shvatiti zašto bi itko stvarno želio provoditi vrijeme sa mnom, pa sam im, naravno, učinio uslugu (ili sam barem tako mislio) da ih uopće izbjegnem.
Pokušao sam ispuniti svoju prazninu pornografskim i video igrama. Do danas volim video igre, ali postoji jasna razlika između igranja 30 minuta za opuštanje i igranja 12 sati ravnoga, nedostatka sna, obroka i ljudske interakcije jer pokušavate blokirati vlastite osjećaje.
Kad sam se počeo suzdržavati od pornografije i videoigara, doslovno sam osjećao da ću umrijeti. Svi osjećaji koje sam skrivao čitav svoj život puknuli su u meni i nisam se nikako mogao sakriti od njih. Mnogi od tih osjećaja bili su očito djetinjasti i u neskladu sa stvarnošću. Na primjer, osjećao sam se kao da me nitko zapravo ne voli iako sam imao jasne dokaze da su ljudi pokušali. Stvarnost je bila takva da sam se osjećala neljubazno jer sam se tako dugo odvajala od drugih i sebe i nisam vjerovala da bih se ikad mogla ponovno povezati. Osjetio sam se ljutito jer je Bog / Život / Svemir prema meni bio nepravedan. Htio sam vjerovati da sve te stvari ne osjećam i da jednostavno mogu pobjeći od njih i stvoriti sebi novu stvarnost. Problem s tom strategijom je u tome što je to bilo ono što sam radio čitav život, bježeći od svojih osjećaja i pokušavajući se prisiliti da budem i osjetim nešto drugo.
U nekom trenutku, duboko u mraku i magli, počeo sam prihvaćati te osjećaje umjesto da ih odbijam. Kad su došle poteškoće, kad sam se stresirao, kada moj život nije imao smisla i jednostavno sam želio da sve nestane, prihvatio sam ga. Nekako sam došao do uvjerenja da moj život nije puka zbrka iz koje sam morao pobjeći, to je bila stvar ljepote, iako možda nedostatna. Kad se magla digla, stvari koje sam smatrao folijama zapravo su me učinile potpunijom, dražom i ugodnijom.
Još uvijek ima magle, ali znam kako se sada nositi s njom. Kad god se pojavi negativan osjećaj, bio to bijes, frustracija, depresija, tjeskoba ili bilo što drugo, prigrlim ga. Pokušavam to razumjeti. Ne kažem si da sam loša ili u krivu što se tako osjećam. Umjesto toga pokušavam shvatiti zašto se osjećam onako kako se osjećam. Upoznajem sebe.
Znao sam svoje istinsko ja gurnuti u kut i zamijeniti ga lažju. Umjesto toga, ljudima bih dao lažnu, idealističku, previše savršenu, ali u konačnici praznu verziju sebe. Ponekad to i dalje činim podsvjesno, ali što više sebe upoznam, to sam u mogućnosti pomoći drugima da se povežu s pravim 'ja'.
VEZA - Magla se s vremenom gasi
;