Svatko čija je odlučnost za vježbanjem u 2013-u pomalo uzdrmana, možda želi razmotriti novi znanstveni pogled na evoluciju čovjeka. To sugerira da smo danas pametni dijelom zato što smo prije milijun godina mogli nadmašiti i nadvladati većinu ostalih sisavaca na velikim udaljenostima. Naši su mozgovi bili oblikovani i izoštreni pokretom, ideja ide, a mi i dalje zahtjevamo redovitu fizičku aktivnost kako bi mozak mogao optimalno funkcionirati.
Uloga fizičke izdržljivosti u oblikovanju čovječanstva već je neko vrijeme zaintrigirala antropologe i zahvatila popularnu maštu. U 2004-u evolucijski biolozi Daniel E. Lieberman sa Harvarda i Dennis M. Bramble sa sveučilišta u Utahu objavili su seminarski članak u časopisu Nature pod naslovom "Trčanje izdržljivosti i evolucija homoa", u kojem su tvrdili da su naši dvopedački preci preživjeli tako što su postali sportaši izdržljivosti, sposobni da sruše brži plijen čistom paskom šaljišću, trčanjem i plivanjem uz njih sve dok životinje ne ispadnu.
Izdržljivost je proizvela obroke, koji su pružali energiju za parenje, što je značilo da vješti rani trkači prolaze pored njihovih gena. Na ovaj način, prirodna selekcija dovela je rane ljude da postanu još atletskiji, napisali su dr. Lieberman i drugi znanstvenici, a njihova tijela razvijaju duže noge, kraće nožne prste, manje dlake i komplicirane mehanizme unutarnjeg uha kako bi održali ravnotežu i stabilnost tijekom uspravne ambulacije. Pokret je oblikovao ljudsko tijelo.
Ali istovremeno, u razvoju koji su do nedavno mnogi znanstvenici smatrali nepovezanim, ljudi su postali pametniji. Njihov mozak naglo se povećavao u veličini.
Danas ljudi imaju mozak koji je otprilike tri puta veći nego što bi se očekivalo, kažu antropolozi, s obzirom na veličinu tijela naše vrste u usporedbi s veličinom ostalih sisavaca.
Da bi objasnili te velike mozgove, evolucijski su znanstvenici ukazali na takve pojave kao što je jedenje mesa i, možda najodlučnije, na potrebu naših ranih predaka za socijalnom interakcijom. Rani ljudi morali su planirati i izvoditi lov kao grupa, što je zahtijevalo složene načine razmišljanja i, smatralo se, nagrađivalo je društvene i pametne evolucijskim uspjehom. Prema toj hipotezi, evoluciju mozga vodila je potreba za razmišljanjem.
Ali sada neki znanstvenici sugeriraju da je i tjelesna aktivnost igrala kritičnu ulogu u povećanju našeg mozga.
Da bi došli do tog zaključka, antropolozi su započeli s gledajući postojeće podatke o veličini i sposobnosti izdržljivosti mozga kod raznih sisara, uključujući pse, zamorce, lisice, miševe, vukove, štakore, civet mačke, antilope, mongeese, koze, ovce i zemlje. Pronašli su zapažen uzorak. Vrste poput pasa i štakora koje su imale visoku urođenu sposobnost izdržljivosti, a pretpostavljalo se da su evoluirale tisućljećima, također su imale velike količine mozga u odnosu na njihovu tjelesnu veličinu.
Istraživači su također pogledali nedavne eksperimente u kojima su se miševi i štakori sustavno uzgajali kao maratonci. Ispredne su životinje koje su voljno stavile najviše kilometara na trkaće kotače što je rezultiralo stvaranjem linije laboratorijskih životinja koje su se izvrsno isticale u trčanju.
Zanimljivo je da su nakon više generacija ove životinje počele razvijati intreno visoke razine tvari koje potiču rast i zdravlje tkiva, uključujući protein zvan neurotrofni faktor koji potiče iz mozga, ili BDNF. Te su tvari važne za izdržljivost. Poznato je i da pokreću rast mozga.
Što sve to znači, kaže David A. Raichlen, antropolog sa Sveučilišta u Arizoni i autor novi članak o evoluciji ljudskih mozgova koja se pojavljuje u januarskom broju Zbornika radova biologije kraljevskog društva, jest da je fizička aktivnost možda pomogla da rani ljudi budu pametniji.
"Mislimo da je ono što se dogodilo" kod naših ranih predaka lovaca i sakupljača, kaže on, da su atletskiji i aktivniji preživjeli i, kao i kod laboratorijskih miševa, prošli fiziološke karakteristike koje su poboljšale njihovu izdržljivost, uključujući povišenu razinu BDNF-a. Na kraju su ovi rani sportaši imali dovoljno BDNF-a koji je prolazio kroz njihova tijela da bi neki mogli migrirati iz mišića u mozak, gdje je poticao rast moždanog tkiva.
Ti rani ljudi tada su rabili svoju sposobnost razmišljanja i razmišljanja prema boljem praćenju plijena, postajući najbolje hranjeni i najuspješniji s evolucijskog stajališta. Budući da su u pokretu učinili su ih pametnijima, a što su pametniji sada im je omogućilo učinkovitije kretanje.
I od svega toga na kraju je stigla mogućnost razumijevanja više matematike i izmišljanja iPada. Ali to je bilo neko vrijeme kasnije.
Široka poanta ovog novog pojma je da ako je tjelesna aktivnost pomogla oblikovati strukturu našeg mozga, ona danas najvjerojatnije ostaje bitna za zdravlje mozga, kaže John D. Polk, izvanredni profesor antropologije na Sveučilištu Illinois u Urbani -Ukupljanje i koautor, s dr. Raichlenom, novog članka.
A za tu ideju postoji znanstvena potpora. Nedavna istraživanja pokazala su, kaže on, da "redovito vježbanje, čak i hodanje" dovodi do snažnijih mentalnih sposobnosti, "počevši u djetinjstvu i nastavljajući do starosti".
Naravno, hipoteza da je trčanje nakon plijena pomoglo pokretanju evolucije ljudskog mozga samo je hipoteza, kaže dr. Raichlen, i gotovo je neosporna.
Ali to je uvjerljivo, kaže dr. Lieberman s Harvarda, koji je surađivao s autorima novog članka. "U osnovi se slažem da postoji duboka evolucijska osnova za odnos između zdravog tijela i zdravog duha", kaže on, odnos koji čini pojam "trčanje vašeg pamćenja" doslovnijim nego što je većina nas mogla očekivati i pruža snažan poticaj da budemo aktivni u 2013.
;